Nekoliko klasika

1. One, Two, Three (1961)

Because, because, because, because…režije jednog zaista duhovitog tipa Bilija Vajldera (Some Like It Hot, Sunset Blvd, Irma La Douce, The Apartment), glume Džejmsa Kegnija, šarma Pamele Tifin, ismevanja kapitalizma, fašizma, amerikanizma i još mnogo toga🙂

Any world that can produce the Taj Mahal, William Shakespeare, and Stripe toothpaste can't be all bad.

2. Suspicion (1941)

Manje poznatiji Hičkokov film i njegova prva saradnja sa Keri Grantom i Džoan Fontejn. Džoan je dobila Oskara za ulogu nesigurne devojke koja se udaje za šarmantnog lovca na miraz, ali ubrzo počinje da tripuje da će je on ubiti i uzeti sav njen novac. Film bi bio bolji da je to istina, ali i ovako je veoma napeto i sasvim zadovoljavajuće.

I think I'm falling in love with you, and I don't quite like it.

3. What Ever Happened To Baby Jane?

Prilično bizaran film o dve sestre, bivše filmske zvezde koje žive u velikoj holivudskoj vili, izolovane od sveta, usmerene jedna na drugu. Jednu igra Bet Dejvis, a drugu Džoan Kraford (mislim da je dovoljno, to je kao staviti dve afričke životinje u ring).

Blanche: You wouldn't be able to do these awful things to me if I weren't still in this chair. Jane: But you *are*, Blanche! You *are* in that chair!

4. The Trial (1962)

Franc Kafka &Orson Vels & Entoni Perkins. Orson je prilično dobro skontao beznadje svih nas Jozefa K. i Entoni Perkjins nije mogao biti bolji izbor za glavnu ulogu.  Orson je The Trial smatrao svojim najboljim filmom.

It's true, you know. Accused men are attractive. Not that being accused makes any immediate change in a man's personal appearance. But if you've got the right eye for these things, you can pick out an accused man in the largest crowd. It's just something about them, something attractive.

5. The Awful Truth (1937)

Prvi od tri filma u kojima je Keri Grant igrao sa svojom, pored Grejs Keli, omiljenom partnerkom Irenom Dun. Slatka screwball komedija o njujorškom bračnom paru koji je prosto neodoljiv. Smatra se da je to film u kome je Keri Grant izdefinisao svoju screen personu.

You've come back and caught me in the truth, and there's nothing less logical than the truth.

6. Wild River (1960)

Najpotcenjeniji film Elije Kazana, koji sa godinama postaje sve bolji. Elija Kazan smatrao je Wild River svojim najličnijim filmom. Poetičan i dirljiv, uglavnom zbog Kazanove režije, senzibiliteta mlade Li Remik i glume post accident Montgomeri Klifta (pored The Misfits, ovo je jedini film u kojem je čak i neprimetno da je imao nesreću i da mu zaista nije bilo lako da glumi).

I'm leaving here, with you or without you, but I want you to know something... I'd be a good wife for you. A DAMN good wife. I'm smarter than you in some ways and I know what's good about you and I know what's bad and I'm not afraid to tell you... I have two children who love you. They love you and I love you... and you're not easy to love, but you do need someone... and I love you. I love you, I love you.

7. Portrait Of Jennie (1948)

Omiljeni holivudski film Luisa Bunjuela sa predivnom Dženifer Džons i uvek odličnim Džozefom Kotenom. To je surreal ljubavna priča o mladom slikaru koji svoju inspiraciju nalazi u Dženi, misterioznoj devojci koja se pojavljuje sporadično u njegovom životu.

Jennie Appleton: How beautiful the world is Eben! The sun goes down in in the same lovely sky. Just as it did yesterday, and will tomorrow. Eben Adams: When is tomorrow, Jenny? Jennie Appleton: Does it matter? It's always. This was tomorrow once.

8.  Leave Her to Heaven (1945)

Jedan od omiljenih filmova Martina Skorsezea Leave Her to Heaven je pravi mali dragulj. Priča o opsesivnoj ljubavi i mladoj ženi koja je spremna na sve da bi zadržala her man. 

There's nothing wrong with Ellen. It's just that she loves too much

9.  You Can’t Take It With You (1938)

Feel good movie Frenka Kapre ( It’s a Wonderful Life, Arsenic and Old Lace) sa Džimi Stjuartom i Džin Artur o lepoti malih stvari i besmislenosti materijalističkog načina života.

Tony Kirby: ...It takes courage. You know everybody's afraid to live. Alice Sycamore: You ought to hear Grandpa on that subject. You know he says most people nowadays are run by fear. Fear of what they eat, fear of what they drink, fear of their jobs, their future, fear of their health. They're scared to save money, and they're scared to spend it. You know what his pet aversion is? The people who commercialize on fear, you know they scare you to death so they can sell you something you don't need.

10.  The Children’s Hour (1961)

Zaista interesantan film jednog od mojih omiljenih reditelja Vilijama Vajlera (Wuthering Heights, Roman Holiday) o problematičnoj studentkinji u ženskom internatu koja optužuje dve učiteljice za lesbianism. Budući da su ovo šezdesete, ovo je zaista bila big fuss. Glavne ženske uloge igraju Odri Hepbern i Širli Meklejn.

Mrs. Lily Mortar: God will punish you. Martha: He's doing all right.

11. Twentieth Century (1934)

Screwball klasik Hauarda Hoksa (ha moj omiljeni Bringing up Baby) sa briljantnim Džonom Barimorom i awesome Kerol Lombard kao ekscentričnim glumačkim parom.

Oscar Jaffe: When I love a woman, I'm an Oriental. It never goes. It never dies. Lily Garland, aka Mildred Plotka: Phooey. Oscar Jaffe: Love blinded me. That was the trouble between us as producer and artist. Lily Garland, aka Mildred Plotka: So that's what it was, was it? How about your name in electric lights bigger than everybody's, and your delusion that you were a Shakespeare and a Napoleon and a Grand Lama of Tibet all rolled into one

A small (but sweet) tribute to Audrey Hepburn

After so many drive-in waitresses becoming movie stars, there has been this real drought, when along came class; somebody who actually went to school, can spell, maybe even plays the piano. She may be a wispy, thin little thing, but when you see that girl, you know you’re really in the presence of something. In that league there’s only ever been Garbo, and the other Hepburn, and maybe Bergman . It’s a rare quality, but boy, do you know when you’ve found it.

-Director Billy Wilder  about Audrey Hepburn-

Odri Hepbern je bila jedinstvena, krhka, draga, šarmantna, prelepa i inspirativna.  Bila je izuzetak u holivudskom poor unfortunate souls svetu. Nije imala tragičnu sudbinu kao Vivijen Li, nije bila neshvaćena kao Merilin Monro, nije bila lepotica poput Rite Hejvort, nije bila glamurozna poput Elizabet Tejlor niti se trudila da bude tough kao Ketrin Hepburn. Od trenutka kako smo je videli u Roman Holiday njen lik je ostao u našim romantičnim srcima, bila je nežna i prirodna, tiha i ispunjena životnom radošću.

Pored svih ovih idolatarija koje napisah, nikako da se upustim u pisanije o Odri. Imam neki čudan osećaj da je suvišno bilo šta pisati o njoj,  da je previše toga i napisano o njoj kao modnoj ikoni, glumici zlatnog doba Holivuda i njenom radu za UNICEF, a opet kao da sve te pohvale nisu ni toliko potrebne koliko je samo lepo gledati neki od njenih filmova, biti zamišljen nad njenim likom i inspirisan njenom ženstvenošću i unutrašnjom lepotom.  Odri je jedna od onih ljudi zbog kojih je svet izgledao divniji i nema nikoga u njenoj ligi, ni ranije, ni sada.

Audrey Hepburn sings La Vie En Rose, Sabrina

Nothing is impossible, the word itself says 'I'm possible'! - Audrey Hepburn

I'm an introvert... I love being by myself, love being outdoors, love taking a long walk with my dogs and looking at the trees, flowers, the sky. - Audrey Hepburn

If my world were to cave in tomorrow, I would look back on all the pleasures, excitements and worthwhilenesses I have been lucky enough to have had. Not the sadness, not my miscarriages or my father leaving home, but the joy of everything else. It will have been enough. - Audrey Hepburn

'm like cat here, a no-name slob. We belong to nobody, and nobody belongs to us. We don't even belong to each other. Holly Golightly (Breakfast at Tiffany's)

Sada, cinici možda ne vole ovu pesmu, ali ja mislim da je baš divna, ona mi baš rasterava hate. To je bila pesma koju je Odri volela da čita svojoj deci, napisao ju je Sem Levinson i većina je zna.

For attractive lips, speak words of kindness.

For lovely eyes, seek out the good in people.

For a slim figure, share your food with the hungry.

For beautiful hair, let a child run his or her fingers through it once a day.

For poise, walk with the knowledge that you never walk alone.

People, even more than things, have to be restored, renewed, revived, reclaimed and redeemed; never throw out anyone.

Remember, if you ever need a helping hand, you’ll find one at the end of each of your arms.

As you grow older, you will discover that you have two hands, one for helping yourself, the other for helping others.

The beauty of a woman is not in the clothes she wears, the figure that she carries or the way she combs her hair.

The beauty of a woman must be seen from in her eyes, because that is the doorway to her heart, the place where love resides.

The beauty of a woman is not in a facial mode but the true beauty in a woman is reflected in her soul. It is the caring that she lovingly gives the passion that she shows. The beauty of a woman grows with the passing years.

If I'm honest I have to tell you I still read fairy-tales and I like them best of all. Audrey Hepburn

My Fair Lady, Loverly

Svi bi trebalo da imamo Harvija

Kad sam bila mala gledah Harvija, divan stari film sa jednako divnim Džimi Stjuartom. Džimi je igrao ekscentričnog, dražesnog tipa Elvuda Dauda koji za najboljeg prijatelja ima velikog belog zeca Harvija.

Problem je u tome što Harvija vidi samo on, a ne i drugi ljudi, što naravno izaziva podsmeh i iskrenu zabrinutost za ovog  finog, ali  ludog čoveka . Zapravo, u većem problemu od Elvuda su oni koji ne vide Harvija.

Ne ciljam uopšte na kliše priču o tome kako je on večno dete pa vidi dobre duhove, a ostali su matore tikve.  Ne, nego ide socijalni komentar🙂

Harvi  (puka, biće iz irske mitologije, dobri nestašni duh koji se pojavljuje ako ga prizovete) je matafora za idealni svet, naše snove koji smo sami stvorili i zbog kojih realnost vidimo na mnogo manje dosadan i siv način nego što je vide drugi ljudi. Medjutim, ako tu našu luckastost priznajemo i želimo da delimo sa svetom, ljudi nas doživljavaju kao pretnju i u krajnjoj liniji misle da smo zaista poludeli. Stid nas samih, naše posebnosti tera nas da trebimo Harvije i da se prilagodjavamo stvarnosti, kao da je ona neki zakon i red, a zapravo je gomila uplašenih ljudi, od koje je svaki beli zec bolji. Individualnost i luckasto ponašanje prolazi jedino kad gledamo filmove Tima Bartona, a onda opet udjemo u dosadnu školjku, zaboravljajući da ako pustimo snove na slobodu mi možemo biti na njegovom mestu jednog dana (ok, jeste zanela sam se).

Naravno, svaka puka je drugačija (osećam se kao da gledam Discovery) i ima različito značenje za svakog. Možda za neke znači budjenje kreativnosti, a možda samo poseban doživljaj sveta. Tako je u Elvudovom slučaju značila pobedu nad surovom realnošću i postavljanje iznad ljudske gluposti i sitničavosti.  Da ga citiram:

Years ago my mother used to say to me, she’d say, „In this world, Elwood, you must be“ – she always called me Elwood – „In this world, Elwood, you must be oh so smart or oh so pleasant.“ Well, for years I was smart. I recommend pleasant. You may quote me. 

Eh, a ja bih volela da sam više kao Elvud, tako miran i divan čovek, uverite se sami (khm ovako jedino mogu da postavim link, nemam pojma šta je problem) Kako je upoznao Harvija, suzice

Poštujmo individualnost, slavimo ludost i dobre duhove, zaboravimo malo na pragmatičnost i uklapanje u svet. Ja inače stvarno ne volim soljenje pameti preko blogova, ali ovo sam morala da podelim sa elektronskim papirom i vama divnim ljudima.

Dr. Sanderson: Think carefully, Dowd. Didn't you know somebody, sometime, someplace by the name of Harvey? Didn't you ever know anybody by that name? Elwood P. Dowd: No, no, not one, Doctor. Maybe that's why I always had such hopes for it.

The stars are ageless, aren’t they?

Marlon & Viv in A Streetcar Named Desire (1951)

Ovo je moj prostor ionako, pa ću da podelim slike for viewing pleasure only. Nema se inspiracije toliko za pisanje, leto je, moreeee. Ovo je potpuno nasumično, tu i tamo ima omiljenih slika, neke upravo i nadjoh. Mnogo Marlona, jer sam upravo pročitala a dishy book by Tarita, his third wife i uživela se potpuno u njegov život.

Uzgred, da li ima bolje slike od poslednje? Larry & Viv …

Marlon & Kim Hunter in A Streetcar Named Desire

Hey, Stella! again Marlon and Kim Hunter

Marlon & Jack Nicholson (The Missouri Breaks (1976))..a scary one though

Genius lasts longer than beauty. (from Dorian Gray).Still Marlon was beautiful

Marlon& Elizabeth Taylor...they were chummy🙂

When Academy Awards were fun (Bette, Marlon and Grace)

And we go to…

I had to overcome the name Rock. If I'd been as hip then as I am now, I would have never consented to be named Rock. Rock Hudson

Beautiful Carole Lombard🙂

Simon Dermott: There's the bathroom, take off your clothes. Nicole Bonnet: Are we planning the same sort of crime? (from How to Steal a Million (1966) with Audrey Hepburn and Peter O'Toole)

I don't mind living in a man's world, as long as I can be a woman in it. Norma Jean

Rita & Orson smokin' hot!

Cary Grant & Amelia Earhart

Kate Hepburn and Clark Gable, classy!

The beautiness of Deanna Durbin

Monty Clift photographed by Stanley Kubrick

You know the passage where Scarlett voices her happiness that her mother is dead, so that she can't see what a bad girl Scarlett has become? Well, that's me. Vivien Leigh

Larry&Viv, take that Brangelina!

Quotes on stardom:

Stardom is like making love in a hammock – ahappy experience but one of uncertain duration.  David Niven

To be a star is to own the world and all the people in it. After a taste of stardom, everything else is poverty. Hedy Lamarr

It’s either some kind of electricity or some kind of energy. I don’t know what it is, but whatever it is, I’ve got it.  Katherine Hepburn

I’m not a film star, I am an actress. Being a film star is such a false life, lived for fake values and for publicity. Vivien Leigh

Stars are ageless, aren’t they? Norma Desmond from Sunset Boulevard (1950)

Mesto pod suncem

‘Mesto pod suncem’ je kultni američki klasik i prvi film ‘Američke trilogije’ reditelja Džordža Stivensa ( druga dva su Šejn (1953) i Div (1956) ). Proglašen od strane čuvenog Čarlija Čaplina za najbolji američki film svih vremena ‘Mesto pod suncem’ je druga adaptacija romana ‘Američka tragedija’ Teodora Drajzera iz 1925. godine. Ovaj roman inspirisan je istinitom pričom sa početka 20-og veka o siromašnom, ali ambicioznom mladiću koji se zaljubio u mladu bogatašicu, dok je i isto vreme bio u vezi sa devojkom svog statusa. Kada je devojka zatrudnela, mladić odlučuje da je ubije kako bi mogao ostati u vezi sa the rich one koja je za njega predstavljala i kartu za ulaz u visoko društvo.

Prva adaptacija ovog romana snimljena je 1931. godine od strane reditelja Johana Fon Stajnberga, ali je doživela neuspeh , velikim delom zbog realističnog prikaza likova i priče koja je za tadašnju publiku bila previše šokantna.

Stivensova adaptacija iz 1951. godine, zasigurno duguje uspeh tome što je snimljena u stilu holivudske romanse (mada neobične), kao i zbog toga načina na koji je lik siromašnog, ambicioznog mladića predstavljen. U ’Mestu pod suncem’ on je dezorijentisani mladić čija je tragedija u tome što zapravo ne pripada ni radničkoj klasi iz koje je potekao, ali ni visokoj klasi, u koju žudi da udje, a ne površni i nemoralni tip kome je stalo samo do bogatstva.

I love you. I've loved you since the first moment I saw you. I guess maybe I've even loved you before I saw you. -A Place in the Sun

Lik mladića Džordža Istmana igra američki glumac tragične sudbine (mnogo puta pomenute u ovim mojim pisanijima) Montgomeri Klift. Po ovoj ulozi ostaće možda najviše zapamćen, a te godine mu je nažalost izmakao Oskar za najbolju mušku ulogu, iako su i danas kritičari slažu oko toga da je bio bolji i od Branda (koji je te godine nominovan za Oskara za ulogu Stenlija Kovalskog u ’Tramvaju zvani  želja’, što je  i sam Brando je  priznao Kliftu posle nekoliko godina…so this is no blasphemy). Klift je jedan od glumaca kod koga je pogled, držanje tela i mali gest odavao mnogo više nego i najsavršenije odigrani dijalog. Sva čežnja, socijalna nelagodnost i usamljenost Istmana ogledaju se u krupnim, setnim očima Monti Klifta. Njegovi poluosmesi, način na koji zbunjeno promatra okolinu i oklevanje dok priča, sve su to sitnice koje prikazuju Istmana kao čoveka kome nije sasvim prijatno u svojoj koži i koji bi radije bio neko drugi.

Stivensov izbor Elizabet Tejlor za ulogu mlade bogatašice Andjele Vikers koja predstavlja američku idealnu devojku pokazao se kao pun pogodak.

The part calls for not so much a real girl, as the girl on the candy-box cover, the beautiful girl in the yellow Cadillac convertible that every American boy sometime or other thinks he can marry. Džordž Stivens

U to vreme Elizabet Tejlor imala je tek 17 godina, iako je delovala mnogo zrelije, a tragedije, velike ljubavi i pun teret slave bile su daleko od nje. Džordž Stivens osetio je da je ona prava devojka za ulogu, ali je ipak pogrešio kada je pomislio da Elizabet nije a real girl.  Po  priznanju  same Elizabet ‘Mesto pod suncem’ je prvi film u kojem je  zaista glumila, a pre toga film i glumu nije shvatala ozbiljno. Inspirisana karakternom glumom Montgomeri Klifta i koristeći njegove savete, ulozi Andjele Vikers prišla je veoma posvećeno.Odlučila je da je ne odigra  onako  kako su svi očekivali, kao stereotipnu razmaženu bogatašicu, već kao osetljivu devojku bez realne predstave o wild wild world, koja se iskreno zaljubljuje u Istmana. Njena lepota u filmu gotovo je besprekorna i bezvremenska. Svaki put kada bi čežnjivo pogledala Klifta, Stivens je izbliza snimao njihova lica. Kliftovo lice je izgledalo kao da je zaista ozaren suncem.

Tell mama..tell mama all. -famous line from A Place in the Sun

Čar filma takodje je i u karakternoj glumi Šeli Vinters, koja je igrala siromašnu devojku Alis , koja nažalost nije dobro prošla ni na filmu, ni u stvarnom životu.Zanimljivo je to da je Šeli Vinters do uloge Alis imala blonde bombshell status i upravo je Šeli dame koja je dok je bila cimerka Merilin Monro učila MM polusanjivom pogledu i zavodljivom, lelujavom hodu.Medjutim u ‘Mestu pod suncem’ odigrala je običnu, mišastu radnicu u fabrici Alis tako ubedljivo, da su joj posle toga nudjene samo ozbiljne uloge ( jedna od njih je uloga majke u Kjubrikovoj Loliti (1962)), a postala je sinonim za plain girl.

Montgomery Clift & Shelley Winters

Mnogi kritičari se slažu da je lik Alis, iako uverljivo odigran, suviše iritantan i bez mogućnosti da izazove prave simptije kod publike, usled čega se gubi težina zločina koji je Istaman učinio i on čak pridobija te simpatije. Poznata filmska istorička Paulin Kel primetila je   Shelley Winters makes the victim so horrifyingly, naggingly pathetic that when Clift thinks of killing her he hardly seems to be plotting a crime: it’s more like euthanasia. Sa druge strane, iako bi bilo interesantnije da je Alis predstavljena u privlačnijem svetlu, pitanje je da li bi film zaista (barem u vreme kada je snimljen), postigao veliki uspeh ili bi možda doživeo sudbinu svog prethodnika iz 1931. godine. Tada je romansa izmedju glavnih likova bila jednostano neprihvatljiva i nije izazivala nikakvo saosećanje kod publike, koja je bila na strani siromašne Alis.

‘Mesto pod suncem’ bio je nominovan za nekoliko Oskara, od kojih je osvojio šest, izmedju ostalog: za najbolji scenario i najboljeg reditelja. Montgomeri Klift i Elizabet Tejlor smatraju se najlepšim parom u istoriji filma, a univerzalna priča o traženju svog mesta pod suncem ne prestaje da privlači pažnju publike svih generacija. Zanim,ljivo je pomenuti da je ovo omiljeni film poznatog reditelja Majka Nikolsa ( Ko se boji Virdzinije Vulf?, Diplomac, Bliže) Takodje je poslužio i kao inspiracija Vudi Alenu za jedan od njegovih novijih filmova- Završni udarac (Match Point) iz 2005. godine, sa Džonatanom Ris Mejersom i Skarlet Johanson.

A Place In The Sun

Elizabeth Taylor -the last star (1932 – 2011)

Prošlo je više od mesec dana kako je Elizabet Tejlor preminula. Htela sam da napišem jedan dug članak o Elizabet, koji bi obuhvatao i njen privatni zivot i njene filmove, ali najzad odlučih da napišem nesto kratko, ali  iz srca. Možda zbog toga što pisati o privatnom životu Elizabet Tejlor i nije za mene pravi gušt, kao recimo pisanje o životu Vivijen Li ili Montgomeri Klifta. Priznajem, Elizabet mi nije bila ni baš uvek na umu kad pominjem omiljene glumice. Medjutim, trenutka kad sam čula da je preminula obuzela me je iskrena tuga, kao da se rastajete sa dragom osobom, velikom osobom koja će vam uvek nedostajati. Razlog za to jasan je ako imate na umu da sam ja jedan stari black white nerd i zaljubljenik u Stari Holivud.

I've been through it all, baby, I'm mother courage. Elizabeth Taylor

Kada sam bila sasvim mala mislim da sam gledala sve filmove u kojima je  Elizabet igrala kao dete zvezda. Posebno se sećam Lassie Come Home i Jane Eyre koja me i danas rasplače. Sećam se da mi je njen lik bio drag. Zatim sam gledala sve one filmove koje je Elizabet štancovala (Father of a bride, Rhapsoy, Ivanhoe) i znam da sam bila fascinirana njenom lepotom i energijom kojom je zračila. Bilo je neke miline u njenom tankom glasiću, prodornim krupnim očima, načinu na koji je gledala stvari, načinu na koji se smejala. Kada sam odrasla pomalo sam zaboravila Elizabet i više se divila jakim glumicama kao što su Ketrin Hepbern i again Vivijen Li. Zaslužan za ponovo otkrivanje Elizabet je Montgomeri Klift, moja omiljena tragična ličnost i sjajan glumac.

I believe in mind over matter and doing anything you set your mind on. E.Taylor

Neću ovde pisati o njihovom prijateljstvu koje služi kao dokaz o velikom srcu Elizabet Tejlor…(wikipedia će poslužiti ovog puta🙂 ). Prvi film u kome su zajedno igrali bio je A place in the sun i to je upravo film koji sam pogledavši ga shvatila da je Elizabet a brilliant actress i lik koji je u stvari simbol čitavog starog Holivuda i jednog prohujalog vremena.

The problem with people who have no vices is that generally you can be pretty sure they're going to have some pretty annoying virtues. I hear ya Elizabeth!

Stari Holivud je bio svet za sebe, u osnovi svet where troubles melt like lemon drops...naravno ne bukvalno, to je samo tako delovalo publici, pa i meni sada..ali bio je svet ideala, glamura i misterije koja je okruživala njegove zvezde. Bio je to svet gde su filmovi bili veći od života i kao protagonisti tih filmova glumci i glumice su bili veći od života. Ne, nije bilo Meril Strip i preterane karakterne glume, ali glumci su bili savršeni i samo prenoseći emocije publici na taj način što su potpuno utiskali svoj lik u lik koji glume.Bili su to već poznati likovi Spensera Trejsija i Hemfri Bogarta na koje je publika navikla i zavolela ih, tako da  joj je možda bilo i više stalo do onoga što oni glume, naprosto zbog toga što su to Spens i Bogi. Nešto kao kada imate omiljenog profesora.Elem,  sve to opet vodi do Elizabet, za koju verujem, kao što već i napisah da je simbol tog doba. Ona je nečujno i lako spela da udje u srce svakog pravog filmskog romantika ( znate one ljude koji vole da gledaju Casablanca dok pada kiša, e takvih )još kao dete i zatim bez imalo vidljivog truda kao devojka i onda i kao prava žena, kao mačka na usijanom limenom krovu. Bila je deo filmske magije, bila je inspirativna žena, imala je oči od kojih vam se čini da je svet zaista dobro mesto, mesto where trouble melt like lemon drops iako njen život, ispunjen tragičnim momentima i nije uvek to bio.

Divan tribute A thing of beauty- Elizabeth Taylor

Scena iz A Place in the Sun (1951), možda i mog omiljenog klasičnog filma, pisaću o njemu ili na http://libartes.com/  ili u sledećem postu, pa ću se uhvatiti i besprekorne glume Elizabet Tejlor

Makin’ whoopee: Peter O’Toole

Piter O’ Tul je neodoljivo ekscentrični irski glumac koji je sasvim izvesno last of a  dying breed of real movie gentlemen.

Peter O'Toole in Lawrence of Arabia (1962)

Rodjen  je 1932. godine u malom mestu Konemara u Irskoj u skromnoj  working class porodici. Iako tokom čitavog života ostaje vezan za Irsku (čak uvek nosi na sebi nešto zeleno), odrasta u Lidsu, Engleskoj, pošto se porodica već 1933. godine tamo preselila. Piter voli da kaže da je odrastao u criminal class sredini, budući da su čak tri njegova druga iz detinjstva  kasnije obešena zbog ubistva (ah the Brits!).

Kao da unazadjujuća all in all you’re just another brick in the wall sredina nije bila dovoljna da ubije ambiciju,  ni  Piterova prodica nije bila od pomoći. Njegov otac, kladioničar bio je gotovo konstantno pijan i nezainteresovan za malog Pitera. Majka, medicinska sestra, poreklom iz Škotske, takodje nije imala dobru komunikaciju sa sinom, ali mu je ipak učinila jednu veliku uslugu..usadila ljubav prema literaturi🙂

 

'He looked like a beautiful, emaciated secretary bird ... his voice had a crack like a whip ... most important of all you couldn't take your eyes off him ... acting is usually regarded as a craft and I claim it to be nothing more except in the hands of the odd few men and women who, once or twice in a lifetime, elevate it into something odd and mystical and deeply disturbing. I believe Peter O'Toole to have this strange quality.' Richard Burton

Već sa tri godine, znao je da čita, ali je bio toliko lošeg zdravstvenog stanja da nije krenuo u školu sve do jedanaeste godine. Za školu nešto nije mario i već u trinaestoj godini je napušta i počinje da uči zanat trgovanja polovnih jaguara u lokalnoj prodavnici. Medjutim, jednu ambiciju je ipak imao, a to je bilo novinarstvo. Tako je u želji da uči od novinara počeo kao njihov potrčko i uskoro napisao i nekoliko članaka. Uskoro je ipak zaključio da to nije njegov životni poziv i mladić koji je je nažvrljao jednom u svom notesu zakletvu  I will not be a common man, I will stir the smooth sands of monitony, shvata da umesto pisanja priča o drugim ljudima i dogadjajima on želi da bude dogadjaj…što je dovelo do jednostavnog izbora životnog poziva – glume:)

Sreća se osmehnula Piteru kada je, pozvan da odsluži vojni rok, prekinuo sa poslom novinara i kao dosta mladih vojnika koji su se istakli u službi dobio priliku da bira šta želi da studira o trošku države. Piter je naravno izabrao glumu. Glumu je studirao na Kraljevskoj akademiji dramske umetnosti u Londonu, u klasi sa Albertom Finijem i Alanom Bejtsom. And since then he’s been stiring the smooth sands of monotony…

Veliki talenat za glumu nije prošao neprimećeno i veoma brzo Piter se našao na londonskim daskama koje život znače, a 1958. godine bio je Hamlet u Olivijeovoj postavi čuvenog Šekspirovog komada. Sam Lorens Olivije rekao je da je Piterov Hamlet  the greatest ever. U pozorišnim krugovima smatrali su ga naslednikom Lorensa Olivijea, ali Piter nije imao dovoljno discipline sa pozorišni život. Patio je od nesanice i bio veoma nervozan (..povraćao pred skoro svako izvodjenje predstave..poor fella). Neki u tome nalaze razlog početka njegovog legendarnog opijanja sa Ričardom Bartonom i Ričardom Harisom, ali on sam tvrdi da je smešno reći da je tražio ( i da su svi oni tražili) spas od problema i nesigurnosti u piću. Piter O’Tul i dva Ričarda su jednostavno voleli da piju : I loved the drinking and waking up in the morning to find out I was in Mexico. It was a part and parcel of being an idiot. Ni ja nikako ne mogu da zamislim Pitera na AA sastanku, jednostavno verujem da je čovek živeo život punim plućima. Zaista se opijao do daske, budio na čudnim mestima, voleo da ide bez ključeva i novčanika..Jednom je obećao supruzi da će je odvesti do Rima, pa pogrešno skrenuo i završio u staroj Jugoslaviji🙂

 

'He can do anything. A bit cuckoo, but sweet and terribly funny.' Katharine Hepburn

Doba ’60-tih bilo je njegovo doba u svakom smislu.Ne samo što je živeo kako je hteo, već je i postao prava filmska zvezda. 1962. godine Dejvid Lin je snimio kultni klasik Lawrence of Arabia, a Piter je nezaboravno odigrao mladog idealistu T.E. Lorensa. Svi kritičari se slažu da ne postoji drugi glumac koji je mogao odigrati Lorensa. Piter se izdvajao ne samo lepotom ( Noel Coward je prokomentarisao If you’d been any prettier it would have been Florence of Arabia), već intenzitetom glume, urodjenim smislom za sarkazam i dostojanstvom. Kao i Ričard Barton, bilo je očigledno da je Piter treniran za Šekspira i da je učio od majstora kakvi su bili Olivije i Gilgud. Njegova dikcija je bila besprekorna, nekad je bio i pomalo teatralan za razliku od američkih glumaca koji su imali more realistic pristup glumi. Medjutim, za razliku od Olivijea i Gilguda koji su uvek delovali kao da ih kamera ne voli dovoljno na filmu, Piteru je film išao jednako dobro kao i pozorište. U godinama koje su usledile stvorio je čitav niz nezaboravnih karaktera u filmovima kao što su The Rulling Class, Becket, The Lion in the Winter, Goodbye Mr. Chips,How to steal a million, What’s new pussycat, My favorite year, The Stunt Man. Neverovatno je to koliko je Piter O’Tul drugačiji u svakom od tih filmova. Delimično je razlog sigurno to što je bio hard working actor koji je bio posvećen i učenju tehnikalija u glumi, a ne samo neko ko se oslanjao na emotivnost i intuiciju u glumi. Drugi razlog jeste i talenat i velika imaginacija..Gluma je za Pitera O’Tula:..using imagination to link emotion :))

'Well, it was pitch dark and there he was. Tall, blue eyes, slim, quite good-looking... in a brutal, mean way, Papa. A terrible man! ' from William Wyler's 'How to steal a million' (1966)

1976. godina bila je kritična za Pitera…tada je podvrgnut operaciji pri kojoj mu je otklonjen pankreas i od tada je na invalidskoj dijeti. Njegovo zdravstveno stanje otežalo mu je dobijanje uloga i jedno vreme se mislilo da će zauvek igrati epizodne uloge ostarelih lordova i kraljeva, ali je dokazao suprotno ulogama u My favorite year, The Stunt Man i The Last Emperor. Što se privatnog života tiče, Piter je zaključio da he can still make whoopee, but now sober!

Bio je nominovan za Oskara čak osam puta, ali ni jednom ga nije dobio…2003 je zato dobio Lifetime Achievement Award koji je isprva odbio, jer kako tvrdi ne voli nikakve časti ( odbio je i titulu od kraljevske porodice).

Poslednji film za koji je nominovan je Venus (2006) u kome praktično igra sebe..ostarelog glumca koji pred kraj života ima platonsku vezu sa mladom devojkom. Niko drugi do O’Tula zapravo ne bi mogao izneti ulogu kako sam kaže-dirty old man-a:) Čudno je to da ni kod jednog drugog glumca koji je sad već u dubokoj starosti nemam osećaj da kad ga slušam i gledam  nije zapravo star. Kod mene Piter nikako ne može da ostari..

Anywho…Piter sada uživa u Šekspirovim sonetima, tvrdi da je to najveći čovek koji je ikada živeo, planira da napiše treći deo svoje autobiografije ( Loitering with intent : the child, Loitering with intent : the apprentice), igraće u filmu ’Mary Mother of Christ’, sa Al Paćinom i dear Džonotanom Ris Mejersom. And I hope he still makes whoopee.

For me, life has either been a wake or a wedding. Peter O'Toole

Divan tribute nekog kreativnog fana, sa muzikom Maurice Jarr-a  iz Lawrence of Arabia

The Rulling Class je britanska farsa snimljena 1972. godine. Ujedno je i kritika britanskog društva i prilično pesimistična slika ljudske prirode. Piter je nazvao ovaj film..a comedy with a tragic relief. Zaista vredno u filmu je Piterova gluma..igra ludog tipa koji prvo umišlja da je Hrist ( u tom delu je baš divan) ali zatim da je Džek Trbosek ( u tom delu je baš scary…ali glupi you tube nema dobar klip sa tim prvom delom, pa se odlučih za ovaj gde tripuje da je Džek Trbosek).

How to steal a million je sladak mali film sa Odri i Piterom. Možda nije najbolji ni Odri, ni Piteru, a ni Vajleru koji je već bio režirao Roman Holiday sa Odri, ali je opuštajuć i očaravajuć :)Piterovu ulogu je isprva trebalo da tumači Gregori Pek i film je trebalo da bude mali tribute to Roman Holiday. Meni je ipak drago što nije. Piter je prema mom mišljenju bio Odrin najbolji partner u filmovima.Odri je gotovo u svim poznatijim filmovima igrala sa dosta starijim partnerima, a u Breakfast at Tiffany’s onaj plavi tip Džordž Pepard je prilično bezličan pored Odri. Piter i Odri zajedno su zaista prava uživancija, a i u real life su se lepo slagali. p.s. kako su trejleri bili glupi…