Often rebuked, yet always back returning
Often rebuked, yet always back returning
To those first feelings that were born with me,
And leaving busy chase of wealth and learning 
For idle dreams of things which cannot be:
To-day, I will seek not the shadowy region;
Its unsustaining vastness waxes drear;
And visions rising, legion after legion,
Bring the unreal world too strangely near.
I’ll walk, but not in old heroic traces,
And not in paths of high morality,
And not among the half-distinguished faces,
The clouded forms of long-past history.
I’ll walk where my own nature would be leading:
It vexes me to choose another guide:
Where the gray flocks in ferny glens are feeding;
Where the wild wind blows on the mountain side
What have those lonely mountains worth revealing?
More glory and more grief than I can tell:
The earth that wakes one human heart to feeling
Can centre both the worlds of Heaven and Hell.
Emili Bronte ( 1818 – 1848)..jedina Bronte sestra koju volim, osoba odgovorna za moj veru u beskrajnu ljubav, srodne duše i opsednutnost tragičnim ljubavnim pričama. Iza sebe je ostavila jedan od najcenjenijih engleskih romana Orkanski visovi i zbirke pesama.
Isti jorkširski kraj opisan u Visovima, bio je i njen dom. Tamo je zajedno sa sestrama Šarlot i En i bratom Branvelom, pisala priče i pesme o imaginarnoj zemlji Angria. Bila je najpričljivije i najmaštovitije Bronte dete, ali izvan porodičnog kruga nije imala prijatelje. Kao odrasla volela je da posmatra i sluša druge ljude, ali je izbegavala druženje i bilo kakav prisniji kontakt sa njima. Moguće je da je Emili bilo jedina od dece koja zapravo nikad nije napustila imaginarni svet Angrie i da nije bilo nagovora njenih sestara Šarlot i En, zbirka pesma koju su pisale zajedno Poems by Currer, Ellis and Acton Bell (1846) nikad ne bi bila ni objavljena, kao ni njen jedini roman Orkanski visovi ( 1847). Sve 3 sestre pisale su pod pseudonimom, zbog zazora koji su kritičari imali prema ženskim piscima. Njen pseudonim bio je Elis Bel. Emili je čak isprva odbila da otkrije svoj identitet posle izdvanja Orkanskih visova.
Njene sestre su mnogo više putovale i školovale se u inostranstvu, dok je Emili najsrećnija bila kad je u Jorkširu. Za njeno obrazovanje uglavnom je odgovoran njen otac koji je sa njom često vodio razgovore o književnosti i politici. Uzimala je privatne časove klavira i crtanja.
Posle smrti njenog brata Branvela, pesnika i slikara koji poslednje godine svog života proveo ovisan o alkoholu i otudjen od familije, Emili Bronte se razboljeva od tuberkuloze i umire u 30oj godini.
Prilično štur opis njenog života? Veoma malo se zaista zna o njenom životu, a s obzirom na ono što se zna ( vodila prilično tih, povučen život i volela više imaginarni svet od stvarnog
), biografi često izvode zaključke o njenoj ličnosti poredeći je sa glavnim junacima Orkanskih visova. Jeste, jeste i meni se svidja da je tako zamišjam
Davne 1847 kad su prvi put bili izdani, Orkanski visovi nisu bili cenjeni kao danas. Sve do kraja 19og veka, roman Džejn Ejr Šarlot Bronte smatran je najboljim Bronte romanom. Medjutim, kritičari najednom počinju da stavljaju Emili Bronte iznad Šarlot i En, opisujući je kao usamljenog genija, intrigantnu individuu i slobodan duh. Naravno krenule su zatim brojne interpretacije Orkanskih visova, ali do dana današnjeg kad je reč o Visovima, kritičari nikako da se slože ni gde da ih svrstaju. Za neke je to samo ljubavna priča, dok je za druge mnogo više od ljubavne priče i nešto sasvim izuzetno u čitavoj engleskoj književnosti, ako ne i najbolji engleski roman.
Pročitah brojne interpretacije ali mi nekako nijedna ne pije vodu. Kao da se ceo roman previse komplikuje i izvode se skroz nelogični zaključci, a u stvari priča je jednostavna i lako vas može navesti da je otpišete kao samo jednu ljubavnu priču.Ali ono što čini roman posebnim jeste spiritualnost i snaga glavnih likova preko kojih Emili Bronte iskazuje svoje vidjenje sveta. Svet Hitklifa i Keti je dečiji, imaginaran, oni simbolizuju biološku energiju ljudskog bića. Oni su pobeda ljudskog duha nad učmalom i dosadnom realnošću koja postoji u svetu Lintonovih i ujedno jedino što želimo da bude stvarno. Čini mi se da je Virdžinija Vulf najbolje rekla o geniju Emili Bronte:
‘She looked out upon a world cleft into gigantic disorder and felt within her the power to unite it in a book. That gigantic ambition is to be felt throughout the novel–a struggle, half thwarted but of superb conviction, to say something through the mouths of her characters which is not merely “I love” or “I hate,” but “we, the whole human race” and “you, the eternal powers…” ‘
Roman je zaista nadahnuto napisan, poetičan i mračan na momente, mističan a opet u čvrstom realističkom okviru. Ljubav & socijalne razlike & religija & komunikacija i razumevanje & detinjstvo & patrijahalna familija..sve je to savršeno sklepala Emili u jednom romanu koji zauzima posebno mesto u mom srcu. Čitala sam ga 1999 za vreme sumornih dana bombardovanja..
Moj omiljeni bajronovski junak Hitklif
Pored Ivana Karamazova, Raskoljinikova i Stavrogina upravo je Hitklif jedan od mojih omiljenih muških likova u književnosti.
Hitklif je svakako najupečatljivija ličnost u Orkanskim visovima. O njegovom životnom putu kućepaziteljka Neli Din kaže ‘To je istorija kukavice u tudjem gnezdu’. Lik Hitklifa obavijen je misticizmom. Mi zapravo ništa ni ne znamo o njegovom poreklu i ranom detinjstvu, niti kako se kasnije obogatio i postao gospodin. Iako mu kače prideve animalan, okrutan, nemoralan Mrs Lovett je skapirala Hitklifa kao jedinog lika u knjizi koji ima odredjenu moralnu snagu i koji samo prividno deluje nehumano.Jeste, jeste..ima puno mržnje u Hitklifu, ali za sve su to krivi drotovi Hindli i onaj smorni Linton. Čak je i Ketrin bila bitch prema njemu, e onda je stvarno pukao. Njegova jedina tragedija je što nije mogao da se pomiri sa činjenicom da ga je ona izneverila, pa se malo svetio i kovao gadne planove protiv svih koji su ga ugnjetavali da bi na kraju skapirao kako nema nikakve poente u osveti. Ali bolje i to nego da se zadovolji Izabelom Linton, ispija čajeve sa njom i smara se ceo život. Ako je već izdan, neka ostane djubre do kraja!Ja sam uz njega 100% (ok malo je heavy bilo ono sa ubijanjem pudle..ali..let’s pretend it never happened).Doduše jednog trenutka sam se stvarno zapitala da nešto nije u redu sa mnom pošto sam se ja sa Hitklifom najviše identifikovala u celoj knjizi.
Eh..Boni Tajler me razume..’Total eclipse of the heart’..inspirisana ljubavlju Ketrin i Hitklifa..
‘The writer was inspired by Catherine and Heathcliff’s relationship in the novel “Wuthering Heights”. Theirs was an intense and passionate–but also self destructive and toxic–relationship. The song is about a love affair that draws you in and won’t let you go, even though it would be healthy to get away. The “total eclipse of the heart” lines refer to the lover overshadowing one’s life so much that the sun’s light is blocked out, plunging the person’s heart in darkness.’ I hear ya Bonnie!
Moja 2 omiljena filmska Hitklifa
Lorens Olivije ( 1939)
Pa možda to nije sarkastični, mračni Hitklif kako ga većina zamišlja..dobro ni ja…(I like my Heathcliff more demonic ;)) ali meni je Lorens ipak divan : prek, zaljubljen, sa malom dozom otrova koju ispušta. Marija Kalas je jednom rekla za njegovog Hitklifa ‘a dream, a wonderful dream’..Prosto ne mogu da ne volim Hitklifa i da se ne saosećam sa njim, pa mi onda ovaj više Vajlerov Hitklif nego Emilin taman nekako prija…nema druge polovine knjige i dosadne dece koju je Hitklif muštrao iz osvete, samo Hitklif i Keti on the moors i romansi nikad kraja
Tom Hardi (2009)
U najnovijoj BBC verziji, Tom Hardi je Hitklif kakvog sam zamišljala u knjizi, sa posebnom dozom Brando energije. He nails it
Posebno kao stariji Hitklif, onako propisno osvetoljubiv i na ivici ludila. Od trenutka kad mu čuh glas..eto to je Hitklif, u svemu odgovara. Da je igrao u mnogo bolje izrežiranoj verziji iz 1992 gde bi mu bio kraj? Inače postajem njegov fan ( sjajan je u BBC ‘The Virgin queen’ i britanskoj ‘the godfather’ mini seriji ‘The Take’
) Godine odanosti prema Olivijeu ne daju da bude na prvom mestu, ali..hands down najbolji Hitklif je Hardi ! Mada volim i Rejfa Fajnsa u verziji iz 1992..ali pošto baš biram..
Moj omiljeni citat iz Orkanskih Visova
Simon de Bovoar, francuska književnica and a great dame reče kako je ovaj citat = potpuno predavanje žene u ljubavi, stapanje njenog identiteta sa identitetom muškarca koga voli..ruku na srce nije to rekla u pozitivnom smislu..ali ajde
I kako Ketrin kaže:
‘Moje velike nesreće na ovom svetu bile su Hitklifove nesreće, a svaku sam osećala od početka, on je moja velika misao u životu. Kad bi sve ostalo nestalo, a on ostao, ja bih još uvek postojala; a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tudj, činilo bi mi se da nisam deo njega. Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi-vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće.’
Jedna od najlepših kompozicija Alfreda Njumana, čuvenog filmskog kompozitora




















































_01.jpg)




















_NRFPT_04.jpg)








































.jpg.jpg)


savrseno!
Hvala
Drago mi je da ti se dopada