Tramvaj zvani želja

‘Tramvaj zvani želja’ je drama čuvenog američkog pisca Tenesi Vilijamsa  za koju je 1947 osvojio Pulicerovu nagradu za najbolju dramu. Posle brojnih izvodjenja u pozorištu, 1953 mladi američki reditelj Elija Kazan odlučuje da snimi istoimeni film. Glavne uloge u filmu tumače Marlon Brando i Vivijen Li. Isprva je Kazan za glavnu ulogu hteo Džesiku Tendi, koja je već igrala istu ulogu na Brodveju. Medjutim, holivudski producenti ( blagosloveni bili) želeli su Vivijen Li ( jer je posedovala star quality) u glavnoj ulozi, koja je takodje već igrala istu ulogu u pozorištu, ali na londonskoj sceni, u režiji Lorensa Olivijea.

Vivijen Li igra Blanš Diboa, udovicu sa starog juga koja dolazi u Nju Orleans da poseti svoju sestru i njenog muža Stenlija Kovalskog, koga igra tada mladi Marlon Brando. Razlike izmedju Stenlija i Blanš su očite, on je nova radnička klasa bez manira, dok Blanš predstavlja stari romantični jug i buržoaziju koja nestaje..(nešto slično Krsmanu i Jeleni iz Selenićevog Ubistva sa predumišljajem..možda preterah ali tu smo negde). Blanš nikako ne razume šta njena sestra Stela vidi u Stenliju i želi da je odvoji od that pig Stenlija, ali ubrzo shvata da izmedju Stenlija i Stele postoji ne ljubav, već pre neka životinjska strast koja njoj nije svojstvena. Medjutim, ono što je mene privuklo i na šta mislim da Tenesi Vilijams većinom cilja u Tramvaju, nisu samo različite socijalne klase koje Stenli i Blanš predstavljaju, već njihovi različiti unutrašnji svetovi sukobljeni sa svetom u kome žive, u kome mi živimo, a u koji izgleda da se svet Kovalskih bolje uklapa nego svet Blanši. Lik Blanš Diboa inspirisan je sestrom Tenesi Vilijamsa Rouz, koja je imala mentalnih problema i bila joj je izvršena lobotomija ( eh u to vreme lobotomija je bila česta kad su u pitanju psihički problemi, na svu sreću pa je medicina uznapredovala). Blanš je relativno mlada žena koja je rano izgubila muža.  Naime sve što znamo o Blanš jeste da se udala jako mlada i bila veoma zaljubljena u svog muža, mladog siromašnog pesnika, koji je izvršio samoubistvo posle jedne njihove svadje u kojoj mu je Blanš rekla da je slabić. U filmu se samo to spominje o njenom mužu, a razlog samoubistva nije pomenut. U pozorišnom komadu, Blanšin muž se ubija zbog prikrivenog homoseksualizma, teme koju Tenesi takodje provlači i u drami ‘Iznenada, prošlog leta’. Elem, Blanš se nikada nije ponovo udala i nastavila je da živi u malom gradu na jugu i radi kao učiteljica. Pravi razlog njene posete sestri je što je ponestalo novca za život..a i u njenom gradu smatraju je za ženu sumnjivog morala, kako se otkrilo da ima brojne afere sa dosta mladjim muškarcima. I dok itekako moralno društvo osudjuje Blanš, ona zapravo nema snage da se snadje u svetu bez svog mladog pesnika, u svetu Stenlija Kovalskog. Jedino što Blanš održava u životu jeste upravo ŽELJA , goruća želja za izgubljenom mladošću i nežnošću. Zato ona kad priča meša javu i snove, ulepšava stvari… ’I don’t want realism. I want magic! Yes, yes, magic. I try to give that to people. I do misrepresent things. I don’t tell truths. I tell what ought to be truth’. Mislim da je Vivijen Li (koja je bila Tenesiju ono što je Džoni Dep Bartonu) divno primetila da je ključ za razumevanje Blanš upravo razumevanje njene nežnosti koju je imala kao mlada. Biti nežan, to nije osobina slabića, to nije fraza, šta zapravo znači biti nežan u ovom svetu? Treba dosta snage za nežnost..jeste Blanš je neiskrena, jeste Blanš polako tone u ludilo ( i strpaše je na kraju u ludnicu), ali osoba koja je Blanš bila je jača od svih Stenlija ovog sveta. Sam Tenesi Vilijams jednom prilikom rekao je  ‘I have found it easier to identify with the characters who verge upon hysteria, who were frightened of life, who were desperate to reach out to another person. But these seemingly fragile people are the strong people really.’

Sa druge strane tu je Stenli, neotesan, brutalan i ograničenog duha. Njegov  životni ‘desire’ je igranje pokera sa društvom i prilično poslušna žena. U drami lik Stenlija uopšte nije toliko razradjen koliko mu je dato prostora u filmu. Elija Kazan po mišljenju Vivijen Li nije najbolje razumeo suštinu Blanšinog lika. Po sopstvenom priznanju ona se nije držala Kazanovih uputstava o Blanš, već saveta Lorensa Olivijea u čijoj postavi je već igrala u Londonu. Olivije, njen tadašnji muž je morao da je prati u Njujork, na snimanje filma, jer je tada već patila od manične depresije, Kazan nije preterano cenio Vivijen kao glumicu, smatrajući da ima više petlje nego talenta. Vivijen je u jednom pismu prijatelju napisala

‘Larry directed Streetcar with such uncanny insight. It was an early directorial effort from him, and both of us learned a tremendous lot from it. I’m absolutely convinced that my screen performance turned out well more through Larry’s remembered direction than through Elia Kazan’s film direction. I recall having a bit of a row with Gadge over Blanche’s characterization. he didn’t like the character–preferred Kowalski, the Brando part. He kept robbing Blanche of her poignancy and vulnerability thus making me more and more unsympathetic. Finally we had a very serious talk–and luckily I won out on a good many points.’

A Kazan je ipak  mislio da je on u pravu

“Vivien Leigh was a complex woman and a fascinating one. She could be compared only to a cat; she had a small talent but a considerable intelligence, and the greatest determination I’ve ever seen in an actress. She would do anything–crawl through broken glass, I used to say–if it was good for the role. She resisted me a great deal at first since she’d already played the role on the British stage under the dirction of her husband, Larry Olivier. But I had another taste and a different disposition; I made other demands for other spiritual effects. She soon accepted my challenges and rose to meet them. I think she is rather artificial in the first two reels and I was disappointed. But in what followed, I admired what she did.”

Pa ipak..Tenesijeva je presudna, a on je mislio :

‘She brought everything I intended to the role and even much more than I had dared dream of”….Sorry Elia!

Ipak iako je u filmu izbačen deo o homoseksualizmu, a takodje i scena silovanja ( u drami se jasnije pominje) dok se u filmu može nagadjati šta je bilo izmedju Blanš i Stenlija ( holivudska tadašnja cenzura), film je odličan. Najviše zbog Vivijen Li i njene Blanš kojoj je u stvarnom životu sve bila sličnija ( prema rečima Lorensa Olivijea) i Branda na vrhu karijere.

Poslednja scena odvodjenja Blanš u ludnicu kada izgovara rečenicu ‘Whoever you are, I have always depended on the kindness of strangers’ ušla je istoriju filma. Kraj je u filmu izmenjen i Blanšina sestra, naslućujući da je Stenli silovao Blanš , se okreće i sa bebom u naručju napušta Stenlija. U pozorišnom komadu, Stela ostaje sa Stenlijem i čak strastveno vode ljubav. Ono što je Mrs Lovett prolazilo kroz glavu dok je čitala Tramvaj a i gledala film..je ko je ovde lud? Meni Blanš deluje ‘super normalno’…

Ali jesam uživala u Marlonu..:

Moja omiljena scena, divna Viv..

Ah priču na stranu..retko je da mi se omiljene osobe nadju zajedno..Go Marlon and Viv! Dobro samo na prvoj slici

Inače su se baš lepo slagali..Marlon je mislio da je sjajna glumica, ona često govorila kako joj je sem pored Olivijea, najlepše bilo dok je radila sa Marlonom. Plus, Marlonu se toliko dopadala Viv, da je hteo da je zavede, ali je odustao jer je mislio da je Olivije ipak sjajan tip i ne zaslužuje to. Neko je imao baš veliki ego..ali ipak..love ya Marlon! Ništa bez retro žute štampe..khm..u stvari svi moji izvori su pouzdani